Tješinska bolest – zarazna uzetost svinja

Zaraznu uzetost svinja uzrokuje virus iz skupine entero-virusa, bolest zahvaća središnji živčani sustav, a obilježavaju je živčani poremećaji veoma slični kao pri bjesnoći različitih životinja. Virus je otporan prema okolini i nepovoljnim prilikama sredine i različitim dezinficijensima, ali podnosi neke temperature i soljenje mesa, a temperatura od 80 °C ubija ga za 3 sata.

Izvori

Izvori bolesti su divlje svinje, zatim one koje su preboljele bolest i kliconoše. Izvori su još zagađeni predmeti, zatim meso i drugi tjelesni organi priklanih svinja, bolesnih od te bolesti. Često i mesari na priboru prenesu bolest s jednoga na drugo mjesto.

Putevi prenošenja i širenja

Bolest se u uzgoju širi ako bolesne jedinke borave sa zdravima u istom prostoru, zatim je prenose ljudi obućom, odjećom i različitim priborima za rad, uzo ostale mesari noževima i drugim priborom. Bolest se, nadalje, može proširiti mesom priklanih svinja, oboljelih od te zarazne bolesti, isto tako i leševima i njihovim dijelovima, koje razvlače psi i drugi mesojedi. U zdravi uzgoj bolest unose kliconoše, zatim bolesne svinje bez znakova bolesti i svinje koje su preboljele zarazu. Unijeta u svinjogojsku farmu, zaraza se sporo širi.

Način ulaska uzročnika u organizam svinja

Virus ulazi u organizam svinja na usta, dakle kroz probavne organe.

Pogodnost za razvoj

Od zarazne uzetosti češće i pod težim znakovima obole mlađe svinje. Bolest se često javlja u tijeku vlažnih zimskih i proljetnih mjeseci, u početku sporadično, a kasnije zahvaćajući i do 50 % svinja.

Znakovi (simptomi)

Razlikuje se više oblika zarazne uzetosti: akutnisubakutni i kronični.

Tipičan je akutni oblik s tri svojstvena stadija. Prvi stadij, inkubacija, traje 9-14 dana. U drugom stadiju, koji traje 1-2 dana, povisi se tjelesna temperatura do 41,5 °C, počinje dolaziti do izražaja nekoordinirano kretanje svinja, slabije jede, otežano diše, koža joj pocrveni, bude začepljena, pa i povraća. U trećem paralitičkom stadiju bolesti znakovi su uzetost, prisilne kretnje, paraliza čeljusti i jezika i s tim u vezi promuklo glasanje. Paraliza nastaje brzo, preko noći, a zahvaća najčešće zadnje, ali može i sve četiri noge, te svinja leži na boku. Kako nastupa paraliza, tako se smanjuje tjelesna temperatura, životinja pada u komu i ugiba od paralize središta za disanje. Svinja može i ozdraviti, ali to je veoma rijetko, a tada ostaje trajno ukočenih nogu. Smrtnost od akutnog stadija bolesti iznosi 20-95 %.

Subakutni oblik je rijedak; u njemu su znakovi paralize slabo izraženi, a tijek bolesti općenito blag.

Od kroničnog oblika bolesti, koji traje tjedne i mjesece, obolijevaju starije svinje. Znakovi su teško hodanje, zanošenje u hodu i paraliza, uglavnom stražnjih nogu, pri čemu svinja jede i ima normalnu temperaturu. Bolest se može pojaviti i kao prolazna kratkotrajna uzetost (abortivni oblik) nakon koje svinja potpuno ozdravi. Od zarazne uzetosti uglavnom stradaju mlade svinje, a starije bolje podnose bolest i u njih je smrtnost samo 20 %. Dijagnoza bolesti postavlja se na osnovi kliničkih znakova, histološke pretrage mozga, seroloških pretraga, izolacija i prepoznavanja uzročnika.

Liječenje

Još nema djelotvornog lijeka, ni metode liječenja od te zarazne bolesti svinja.

Preventiva

Od svih preventivnih mjera najvažnije je bolest brzo i pravodobno dijagnosticirati. Nakon toga neškodljivo se uklanjaju sve bolesne i na bolest sumnjive svinje, a zatim se provodi temeljita završna dezinfekcija, i to vrućom 2-3 % kaustičnom sodom, klornim sredstvima (npr. 3-5 % klornim vapnom) ili 2 % formalinom. Radi zaštite može se na ugroženu području jednom godišnje izvršiti i cijepljenje svinja, koje treba ponoviti iduće godine. Cijepljenjem se bolest ne može potpuno spriječiti, ali se smanjuje broj uginulih i općenito se smanjuju ekonomske štete.

Sličnost s drugim bolestima

Zarazna uzetost slična je bjesnoći, bolesti Aujeszkoga, svinjskoj kugi, tetanusu, gripi prasadi, vrbancu, enterovirusnim encefalitisima i otrovanjima hranom (npr. krumpirom).

Zarazne bolesti

Izvor: Rupić, V. (1986): Veterinar u kući, 1. dio