Vrbanac je pretežno akutna, može biti i kronična zarazna bolest, koju obilježavaju u akutnom razdoblju visoka temperatura, nagli prestanak uzimanja hrane i pojava ožarica po koži, a u kroničnom obliku upala zglobova, opadanje vrška ušiju i repa i oštećenje srčanih zalisaka. Vrbanac se prenosi sa svinja na ljude, stoga se ubraja u zoonoze. Suzbija se po Zakonu. Uzročnik je mikroorganizam Erysipelothrix insidiosa, veoma je raširen u prirodi i dosta otporan prema nepovoljnim prilikama u okolini i kemijskim tvarima, ali ga uništavaju kaustična soda (NaOH), fenol, lizol, kreolin i jače otopine klornih preparata.
Izvori
Uzročnik bolesti nalazi se svugdje u okolini svinja, a najviše ga ima u bolesnim svinjama, mesu priklanih svinja koje su bolesne od vrbanca, pa u balegi i mokraći bolesnih svinja. Uzročnik se nalazi u zdravoj svinji i ne uzrokuje bolest, već samo ako oslabi opća otpornost domaćina. Izvori zaraze još su leševi svinja, uginulih od vrbanca i tjelesni dijelovi (meso) svinja, priklanih zbog vrbanca.
Putevi prenošenja i širenja
Zbog toga što se uzročnici vrbanca nalaze svugdje u okolini svinja i zbog činjenice što ih ima i u organizmu zdravih svinja, teško može biti riječi o putevima prenošenja i načinu širenja te bolesti, ali su, ipak, bolesne svinje i leševi svinja, uginulih od vrbanca, posebno opasni za zdrave svinje, jer se u njima nalazi povećana količina uzročnika. Velika proširenost uzročnika u okolini svinja uzrokom je što do infekcije dolazi veoma lako. Smatra se da vrbanac mogu širiti i vanjski paraziti životinja, koji sišu krv, npr. muhe i drugi paraziti.
Način ulaska uzročnika u organizam svinja
Uzročnik vrbanca ulazi u organizam svinja pretežno kroz usta, dakle kroz probavne organe, a veoma rijetko kroz povrede na koži. Pošto je ušao u organizam svinje, može se zaustaviti u krajnicima ili se opet naseljuje u probavnim organima, gdje se pritaji i u pogodnom trenutku izazove vrbanac.
Pogodnosti za razvoj
Od vrbanca mogu oboljeti svinje svih pasmina, dobi i spola. Mlađe svinje u dobi do godine dana prijemljivije su za vrbanac, premda i stare mogu oboljeti. Vrbanac je tipična uvjetna zarazna bolest, pojavljuje se pri djelovanju različitih nepovoljnih faktora za organizam svinja. Pojavi vrbanca pogoduje loša i nedostatna hranidba, loši higijenski uvjeti uzgoja s lošom mikroklimom (npr. mračni svinjci i velika prljavština), isto tako i stalni stajski uzgoj. Čini se da pojavi vrbanca pogoduju i različiti meteorološki faktori, npr. nagla promjena temperature zraka i barometarskog tlaka. Vrbanac je tipična sezonska zarazna bolest, počinje se pojavljivati u proljeće, ljeti (u lipnju i srpnju) broj je slučajeva bolesti najveći, a prema jeseni sve se više smanjuje i zimi se ne javlja ili veoma rijetko. Smatra se da su plemenite pasmine svinja osjetljivije od primitivnih. Prasad imunih krmača ne obolijevaju od vrbanca. Od vrbanca mogu oboljeti različite druge vrste životinja, među ostalima konj, govedo, ovca, pas, kunić, kokoš, pura, guska, patka, biserka, papia, divlje životinje, ptice i čovjek.
Znakovi (simptomi)
Inkubacija traje 1-5 dana, veoma rijetko do 7 dana. Znakovi zavise od kliničkog oblika i tijeka bolesti. Klinički se razlikuju septikemijski i kronični vrbanac. U septikemijskom obliku bolest se naglo pojavljuje, svinja prestaje odjednom jesti, pokatkad povraća, tjelesna temperatura joj je viša od 42 °C. U veoma naglom tijeku bolesti svinja može uginuti preko noći, a da prije toga nije očitovala nikakvih znakova bolesti. U većini slučajeva, ipak, vrbanac traje dulje, pa es razviju tipični simptomi. U slici vrbanca veoma se brzo pojave tipične promjene na koži. U brzom tijeku bolesti koža poprima crvenoplavu boju, osobito na ušima, glavi, vratu i trbuhu. U tipičnom obliku na koži se nalaze četverokutne ožarice (plikovi), izdignute od površine kože, u početku crvene boje, kasnije plavkaste, tople i na dodir bolne. Proširene su po cijelom tijelu, pretežno postrance po trupu, na vratu, s unutrašnje strane bedara i po hrptu. U svinja crne ili poćenito obojene dlake ožarice se mogu pronaći samo pipanjem kože. Osim povišene temperature, disanje i bilo su učestali. Vidljive sluznice su plave boje. Kao što je spomenuto životinje naglo prestaju uzimati hranu, ne piju vodu, uz to nastaje začep, kasnije počinje proljev. Bolesne svinje uglavnom leže; ako budu potjerane, nerado se kreću i pritom hodaju na vršcima papaka; u slučajevima kad se razvije upala zglobova, hod je nesiguran, a svinja veoma brzo ponovno legne. Upaljeni su zglobovi otekli, topli i bolni na opip. Ako se dira po koži ili tjera da hoda, životinja se glasa tankim cičavim tonom (u svinjskoj kugi je glasanje promuklo). Na septikemijski nadovezuje se kronični oblik vrbanca, za koji je svojstvena upala srčanih zalistaka i zglobova. U tijeku kroničnog oblika svinja dobro jede, ali zbog upale srčanih zalistaka pri malo većem naporu može uginuti. Zbog upale zglobova može šepati na jednu ili više nogu, pa je treba izlučiti iz uzgoja. U sliku kroničnog vrbanca ulazi nekroza (odumiranje) vršaka ušiju i repa, rjeđe nekrotizira koža na leđima i trbuhu. Oboljele bređe krmače pobacuju. Tijek bolesti, kao što je već spomenuto, može biti kratak, pa svinja ugine u roku od 24 sata, ali obično traje 3 dana, a kronični oblik više tjedana. Vrbanac se lako dijagnosticira na osnovi kliničkih znakova, prije svega naglog prestanka uzimanja hrane (uvečer je bilo sve u redu, ujutro svinja neće jesti), nagle pojave visoke temperature i tipičnih ožarica po koži. Sigurna dijagnoza postavlja se bakteriološkom pretragom za života i nakon uginuća, a isto tako i razudbom uginulih svinja. Bolest se može još dijagnosticirati serološkim pretragama i biološkim pokusom.
Liječenje
Čim se pojave prvi znakovi bolesti, potrebno je žurno pozvati veterinara, koji će antibiotikom, penicilinom i hiperimunim serumom veoma brzo izliječiti svinju. Ako se bolest ne liječi, uglavnom, završava uginućem svinja. Uspjeh liječenja zavisi od brzine intervencije: što kasnije započne liječenje, to je uspjeh manji. U liječenju se mogu upotrijebiti i drugi lijekovi (analeptici, laksancije, vitamini, minerali), za koje veterinar smatra da su nužni za ozdravljenje svinje. U kroničnom obliku bolesti svinju ne treba liječiti, već je ekonomski iskoristiti; meso takvih svinja uvjetno je upotrebljivo za ljudsku prehranu (pod uvjetom prokuhavanja ili steriliziranja).
Preventiva
Vrbanac se uspješno suzbija cijepljenjem svinja u dobi od 2 mjeseca. Budući da cijepljenjem stečeni imunitet traje oko 4 mjeseca, u područjima ugroženim od vrbanca treba svinje cijepiti dvokratno u tijeku godine. Cijepiti treba prije sezone vrbanca, i to na početku travnja. Imunitet nije apsolutan tako da određeni, doduše veoma mali, broj svinja može unatoč cijepljenju dobiti vrbanac. Također ni cijepljenje mršavih i slabo hranjenih svinja, zatim rahitičnih i držanih u lošim higijenskim prilikama, pa premladih odojaka i intenzivno iskorištavanih rasplodnih krmača, ne stvara solidan imunitet, ni zaštitu protiv vrbanca; stoga spomenute kategorije svinja mogu usprkos cijepljenju oboljeti od vrbanca. Kad se bolest pojavi u uzgoju, potrebno je izdvojiti bolesne i provesti temeljitu dezinfekciju. Uginule svinje treba neškodljivo ukloniti. Veoma znatne preventivne mjere su dostatna i uravnotežena hranidba, visok stupanj opće higijene i optimalna mikroklima u uzgoju, isto tako i redovna sanitacija i dezinfekcija na završetku ciklusa proizvodnje.
Sličnost s drugim bolestima
Vrbancu mogu biti slične svinjska kuga, salmoneloza, leptospiroza, listerioza.
Vrbanac čovjeka – erizipeloid
Bolest uzrokuje isti uzročnik kao i u svinja. Najčešće obole seljaci koji kolju svinju, bolesnu od vrbanca i rukuju njezinim mesom. Ljudi se, također, mogu inficirati kad režu leševe svinja uginulih od vrbanca radi kuhanja sapuna, a domaćice kad rukuju mesom takvih svinja i pripremaju ga za konzumiranje. U čovjeka vrbanac dolazi kao lokalna infekcija: na mjestu ulaska infekta pojavljuje se crvenilo, otok i bolnost, a ubrzo oteknu i postanu bolni i područni limfni čvorovi. Bolest se uspješno liječi penicilinom i serumom. Pomoć liječnika treba brzo zatražiti da se zaraza ne bi proširila po cijelom tijelu i razvili verukozni endokarditis i septikemija, jer tada, unatoč liječenju, čovjek može umrijeti. Pri rukovanju leševima i mesom životinja bolesnih od vrbanca potrebno je biti oprezan.
Izvor: Rupić, V. (1986): Veterinar u kući, 1. dio